Saturnovi prstenovi

Saturn je vjerovatno najpoznatiji po njegovim planetarnim prstenovima, što ga čini jednim od vizuelno najuočljivijih objekata u Sunčevom sistemu. Poznati su još od vremena kad je Galileo Galilej prvi upotrijebio teleskop u astronomske svrhe. Prstenovi su označavani slovima abecede, prema redosljedu otkrivanja. Prstenovi nisu jedno tijelo. Još je James Clerk Maxwell 1857. godine dokazao da prstenovi ne mogu biti jedno tijelo, već bezbroj samostalnih čestica, što je kasnije dokazano spektroskopskim mjerenjima. Sastoje se od silikatnih stijena, željeznog oksida i leda. Prostiru se od 6 630 km do 120 700 km iznad Saturnovog ekvatora.

Pomoću Dopplerovog efekta je potvrđeno da se čestice bliže Saturnu kreću brže od onih daljih. Čestice prstenova su raznih veličina: od 100-metarskih tijela do mikrometarske prašine ^[1]. Vjerovatno postoji i nekoliko tijela veličine par kilometara. Prstenovi su građeni od leda i dijelom stijena, pa imaju vrlo visok albedo (oko 0,7).

Saturnovi prstenovi su vrlo tanki. Iako su široki preko 250 000 km, nisu deblji od 1,5 km, pa bi sa sav njihov materijal mogao sabiti u tijelo prečnika 100 km.

Kroz teleskop se najbolje vide prstenovi A, B i C. Pukotina između dva najizraženija prstena (A i B) se zove Cassinijeva pukotina, a mnogo slabije izražena pukotina na vanjskoj ivici A-prstena je dobila ime Enckeova pukotina. Pukotine su zapravo orbite s nepovoljnim rezonancijama u odnosu na Saturnove satelite, dakle imaju isto porijeklo kao i Kirkwoodove zone u asteroidnom pojasu.

Dolazak Voyagera 1 i 2 donio je nova saznanja o prstenovima. Fotografije ove dvije letjelice su pokazale da se prstenovi sastoje od čak stotinjak hiljada manjih prstenčića. Čak su u Cassinijevoj pukotini pronađena 4 prstenčića. Otkrivena su i četiri nova veća prstena: slabašan prsten unutar prstena C nazvan je D prsten dok je prstenu iza prstena A pridruženo slovo F. Iza F prstena su pronađena još dva slabija prstena: G i E.

Zvijezda Delta Škorpiona (Djubba) prošla je (iz perspektive Voyagera 2) iza F-prstena, pa je praćenje treperenja ove zvijezde omogućilo određivanje detaljne strukture prstena F i to čak sa 1.000 puta boljom rezolucijom (rezolucije oko 100 m) nego što je bilo moguće ostvariti Voyagerovom kamerom. U F-prstenu su otkrivena i područja gdje se prsten sastoji od više međusobno isprepletenih niti, što se smatra uticajem satelita Prometej.

1. ^ "NASA.gov". Arhivirano s originala, 29. 12. 2010. Pristupljeno 6. 9. 2011.